Povijest ortopedije na tlu Hrvatske

Organizirani rad ortopedije u Hrvatskoj započinje 1908. godine zahvaljujući profesoru Božidaru Špišiću (1879. – 1957., slika 1). On je te godine, nakon školovanja kod poznatih europskih stručnjaka, otvorio svoj privatni Ortopedski zavod jer ga u tom trenutku nije bilo moguće osnovati u nekoj od zagrebačkih bolnica. Navedeni je zavod bio jezgra iz koje će se kasnije razgranati ortopedska služba u Hrvatskoj. Početkom Prvog svjetskog rata Špišiću uspijeva osnivanje Ortopedskog odjela u bolnici Crvenog križa u Zagrebu te osnivanje Ortopedske bolnice u tadašnjoj Marulićevoj ulici koja je uključivala i školu za invalide, radnu terapiju i profesionalnu rehabilitaciju. U to se vrijeme Špišić, uz ratno-političke nedaće, morao boriti s nerazumijevanjem i nepriznavanjem ortopedske struke od strane tadašnjih medicinskih krugova. Tako je 1918. godine morao bolnicu premjestiti, pa je ona i preseljena u nedovršenu zgradu na Sv. Duhu. Konačno, 1919. godine ortopedija postaje zasebna specijalnost pod nazivom „Ortopedija s mehanoterapijom i elekroterapijom“, a 1922. godine osniva se Katedra za ortopediju pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Špišić dobiva docenturu, kasnije i profesorsko zvanje te započinje s predavanjima i vježbama uz pomoć asistenta dr. Ferde Grospića. Posebno treba istaknuti nastojanje profesora Špišića da zajedno sa svojim suradnicima u pacijenata potakne volju za rehabilitacijom i stjecanjem novih znanja i vještina osposobljavajući ih za aktivan život i vlastiti doprinos društvu. Okolnosti su nalagale da se bolnica ponovno mora iseliti, pa su neki odjeli bili rasformirani, a ostali rapoređeni na više lokacija u gradu Zagrebu. Godine 1930. neumornim se nastojanjima profesora Špišića osniva Klinika za ortopediju u zgradi nekadašnje Klinike za dječje bolesti na Šalati da bi se 1940. godine Klinika uselila u za to posebno izgrađenu zgradu na Šalati gdje i danas djeluje kao Klinika za ortopediju pri KBC-u Zagreb i Medicinskom fakuktetu Sveučilišta u Zagrebu. Špišić je bio izabran i za dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a 1943. godine postaje rektor zagrebačkog Sveučilišta. Godine 1952. objavio je prvu knjigu iz ortopedije na hrvatskom jeziku.

 

U isto se vrijeme osnivaju ortopedske službe i izvan Zagreba, u priobalju i u većim gradskim središtima. Nastava se ortopedije uvodi i na ostala tri medicinska fakulteta (Rijeka, Split i Osijek).

Po umirovljenju profesora Špišića, dugogodišnji Špišićev suradnik prof. Ferdo Grospić ortopediju intenzivno usmjerava u operativnu disciplinu proširujući broj operativnih tehnika.  Prve operacije zamjene zglobova umjetnima počinju za vrijeme prof. Alberta Starzyka. Novi operacijski zahvati temeljeni na razumijevanju biomehaničkih principa koštano-zglobnog sustava, AO metoda kao i prvi artroskopski zahvati uvode se zaslugom akademika Ive Ruszkowskoga, Ilizarovljevu metodu uvodi prof. Tihomil Matasović, a ultrazvučnu dijagnostiku dojenačkog kuka u Hrvatskoj donosi i usavršava prof. Javor Vrdoljak. Daljnji razvoj AO i Ilizarovljeve metode (posebno u vrijeme Domovinskog rata) kao i razvoja rekonstruktivne kirurgije usljed posttraumatskih i prirođenih stanja nastavlja se za vrijeme djelovanja prof. Krešimira Koržineka. Poseban je doprinos u razvoju sportske traumatologije, otvorene i artroskopske kirurgije koljena dao akademik Marko Pećina. Razvoju ugradnje umjetnog zgloba kuka kao i razvoju rekonstruktivne tumorske kirurgije posvetio se prof. Dubravko Orlić, a liječenju displazija koštano-zglobnog sustava u djece prof. Darko Antičević. Zalaganjem naših brojnih svjetski priznatih ortopedskih stručnjaka (prof. Matovinović, prof. Hašpl, prof Čičak, prof. Nemec, doc. Lah, prof. Jovanović itd.) uvode se i usavršavaju najmodernije tehnike u dijagnostici i liječenju koštano-zglobnog sustva slijedeći tako europske i svjetske trendove koje obogaćuju svojim doprinosom.

Nastavljeno je osnivanje ortopedskih službi u sklopu javnih bolnica kao i otvaranje privatnih ortopedskih bolnica te formiranje ortopedskih društava.

Hrvatsko ortopedsko društvo pri Hrvatskom liječničkom zboru osnovano je još 1930. godine i sa svim je svojim članovima nositelj struke i njenog razvoja te se velika važnost pridaje znanstveno-istraživačkom radu, pisanju udžbenika i organiziranju domaćih i međunarodnih stručnih skupova.

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju specijalizacija je formirana kao „Ortopedija i traumatologija“ (lokomotornog sustava) na taj način objedinjujući i potvrđujući kompetenciju bavljenjem prevencijom, dijagnosticiranjem i liječenjem bolesti i ozljeda koštano-zglobnog sustava uz mogućnost stjecanja pripadajućih subspecijalnosti s obzirom na širinu struke.

Sažetak povijesti razvoja ortopedije u Hrvatskoj može se zaključiti mišlju profesora Božidara Špišića s kojim je ta povijest u nas i započela: „Ortopedija je nikla iz ljubavi prema bližnjemu i prema narodu. Ta ljubav vodila me je u mome radu, pa neka i nadalje vodi one koji će se dati na tu struku i raditi na liječenju, jačanju i uljepšavanju našeg narodnog tijela.“

Povijest, sadašnjost i budućnost ortopedije

Ortopedija je medicinska specijalnost koja se bavi proučavanjem, sprečavanjem i liječenjem bolesti i ozljeda sustava za kretanje. Naziv ortopedija dolazi od grčke riječi orthos, što znači ravan, uspravan i od riječi paidion, što znači dijete. Načinio ju je francuski liječnik Nikola Andre (profesor medicine na Sveučilištu u Parizu) koji je 1741. godine objavio knjigu naslova “Ortopedija: umijeće sprečavanja i korigiranja deformacije tijela u djeteta”. Pojam ortopedija ostao je u upotrebi iako se specijalnost proširila mnogo više od liječenja djece. Andreova ilustracija, mlado drvo koje se u rastu ispravlja privezivanjem za ravni stup, koja se nalazi na početku njegove knjige ostaje simbolom ortopedije i danas.

Desetljećima se ortopedija svodila na liječenje prijeloma manipulacijom kosti i zglobova i mirovanjem pacijenta dopuštajući prijelomu da zaraste nakon čega je pacijent morao prilagoditi svoj način života novonastalim poteškoćama u hodanju, nemogućnosti saginjanja ili drugim teškoćama koje su proizašle iz krivog sraštavanja.
Tijekom 19. stoljeća počeli su pokušaji zamjene bolestima oštećenih zglobova novim umjetnim zglobovima  pa je tako njemački ortoped Themistocles Gluck iz Berlina kod jednog sedamnaestogodišnjaka zbog tuerkulozom oštećenog koljena 1890. godine ugradio  u ljudskom tijelu prvi umjetni zglob od slonovače. To je umjetno koljeno napravljeno od slonovače kao što je bio i prvi umjetni kuk kojeg je isti ortoped 1891. godine ugradio u Berlinu. Ortoped Jules Emile Pean iz Pariza ugradio prvo umjetno rame napravljeno od platine i tvrde gume. Prvo umjetno rame ugrađeno je kod tridesetsedmogodišnjeg  muškarca  zbog tuberkuloznog oštećenja ramena.

Početkom 20. stoljeća u ortopedskoj se kirurgiji počinje sve više koristiti metal u proizvodnji implantata koji su se koristili pri osteosintezi kostiju ili pri nadomjestku kosti i zglobova. Zapravo, to je najveće doba razvoja umjetnih zglobova pa se može reći da je suvremeni napredak razvoja ortopedije usko povezan s razvojem umjetnih zglobova kao i što je usko povezano s rastućim utjecajem biotehnologije u ortopediji, što rezultira implantatima koji su biološki, konstrukcijski i biomehanički više prihvatljiviji nego što su bili u samom početku. Zbog svih svojih prednosti ugradnju umjetnog zgloba kuka proglasili su najizvođenijim i najuspješnijim rekonstruktivnim postupkom u ortopedskoj kirurgiji prošlog stoljeća.

Paralelnosu se s razvojem rekonstrukcije zblobova s umjetnim zglobovima razvijale tehnike i metode liječenja koje su prevenirale ili odgodile ugradnju umjetnih zglobova kao što su artroskopska kirurgija, mini invazivna kirurgija, primjena mikrokirurške tehnike i primjena vaskularnih presadaka ili kompjutorski asistirana operacija, koje omogućuju gotovo idealno rješenje liječenja bolesti i ozljeda lokomotornog sustava.

Ortopedija je danas pretežno kirurška struka, međutim, sačuvala je i svoje povijesne specifičnosti koje još uvijek obuhvaćaju brigu za preventivu i rehabilitaciju bolesti i ozljeda sustava za kretanje te tako surađuje s ostalim specijalnostima kao što su pedijatrija, neurologija, fizikalna medicina, školska medicina i reumatologija. Posljednjih su pedesetak godina praktički nestale bolesti kao što su tuberkuloza, dječja kljenut, rahitis, a preventivnim su se djelovanjem svele na najmanju moguću mjeru prirođene ortopedske mane (prirođeno iščašenje kukova, deformacije stopala, prirođeni krivi vrat). S druge strane, produženjem životnog vijeka stanovništva u prvi plan dolazi problematika degenerativnih bolesti, prijeloma zbog osteoporoze, ozljede (prometne, profesionalne, sportske) i posljedice sustava za kretanje.

Budućnost ortopedije, uz sve gore navedene današnje metode i tehnike liječenja, vidimo i  u jednoj velikoj suradnji interdisciplinarnih znanosti koja povezuje prirodne i inženjerske znanosti s krajnjim ciljem njihove primjene za dobrobit čovječanstva – suradnju s biotehnologijom. Ovdje podrazumijevamo korištenje bioinženjeringa u stvaranju biomaterijala, stvaranje i provođenje autologne transplantacije stanica, primjenu viskosuplemenata pri liječenju,  korištenje molekularne medicine/biologije pri dijagnostici i i prevenciji bolesti sustava za kretanje, ali i liječenju u vidu provođenja genske terapije, korištenje znanja i tehnologije biomehanike s kinetikom i kinematikom radi sprečavanja, preveniranja i dijagnosticiranja problema sustava za kretanje te korištenje visokih tehnologija kao što su medicinska informatička tehnologija i visoka radiološka tehnologija (MSCT, MRI itd.) u dijagnosticiranju problema sustava za kretanje.